OBNOVA PODIJELJENOG KONTINENTA
Iz pepela rata izranja novi europski kontinent nad koji se spušta Željezna zavjesa. Ideja europske integracije postaje stvarnost, no hoće li i zaživjeti?
OBNOVA EUROPE
Godina je 1945. – Europa je u ruševinama, a njezinu stanovništvu nedostaje hrane, goriva i krov nad glavom. Očajnički se traže načini kako preživjeti, a racioniranje započeto u ratno doba i dalje se nastavlja kako bi se zadovoljile barem osnovne potrebe. Milijuni su izbjeglica, prognanika i raseljenih osoba u potrazi za smještajem. Europa uvelike ovisi o pomoći koja pristiže s drugih kontinenata.
Iscrtane su nove granice, a čitave skupine stanovništva prisilno su preseljene. Zapadni saveznici prihvatili su pomicanje poljskih granica prema zapadu i kontrolu Sovjetskog Saveza nad baltičkim državama. Granice su promijenjene i u Italiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj, a Njemačka i Austrija podijeljene su u okupacijske zone.
HLADNI RAT
Bacanjem atomskih bombi na Japan 1945. Sjedinjene Američke Države ustoličene su kao nova svjetska velesila.
Po dovršetku razvoja vlastite atomske bombe, u klub atomskih sila 1949. ulazi i Sovjetski Savez.
Između 1945. i 1949. svakim međunarodnim problemom sve više se produbljuje jaz između dojučerašnjih saveznika, SAD-a, Velike Britanije i Francuske s jedne te Sovjetskog Saveza s druge strane.
Na površinu ponovno izbijaju velike ideološke razlike između liberalnih demokracija na zapadu i komunizma na istoku, što izbijanje novog svjetskog rata čini sve izglednijim.
Sredstva iz Marshallova plana ponuđena su većini zapadnih i istočnih europskih zemalja, ali je Sovjetski Savez naložio vladama u državama pod njegovim utjecajem da odbiju ponudu, što je produbilo jaz u Europi. Nakon provedbe Plana sve zemlje primateljice sredstava premašile su svoju predratnu razinu gospodarske razvijenosti.
I zapadni i istočni blok vlastiti društveni model smatraju superiornim. Na Istoku se, kao zamjena za kapitalizam, zastupa ideja komunističke ideologije koja se oslanja na plansku ekonomiju i jednopartijsku vlast, no ta se ekonomska i politička obilježja prikazuju kao međukorak na putu prema besklasnom društvu bez država.
STVARANJE SUSTAVA SOCIJALNOG OSIGURANJA
Za većinu ljudi diljem Europe životni su se uvjeti znatno poboljšali tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Gospodarski rast i uspostava države blagostanja omogućili su bolje obrazovanje, stambene uvjete te zdravstvene i socijalne usluge.
U zapadnoj Europi državno planiranje teklo je usporedno s rekonstrukcijom privatnog sektora. Na područjima pod kontrolom komunističkih vlasti državna planska gospodarstva kontrolirala su sve nacionalne resurse i samovoljno se miješala u svakodnevan život građana. Razlike između tržišnog i državnog gospodarstva bile su očigledne.
Tipičan proizvod iz tog razdoblja plastična je stolica u obliku slova S, koju je osmislio danski dizajner Verner Panton. Dizajneri u komunističkim zemljama također su željeli pokazati svoje dizajnerske sposobnosti pa je Istočna Njemačka ubrzo proizvela stolicu u obliku slova Z.
U ovom je razdoblju došlo do golemih promjena u europskim obrazovnim sustavima. Zahvaljujući gospodarstvima u uzletu i socijalnoj državi državno se financiranje povećalo na svim razinama, što je donijelo lakši pristup obrazovanju većem broju djece i mladih. Obrazovanje više nije bilo samo za povlaštenu manjinu.
Gradovi sateliti i velika naselja izgrađeni su prema načelima modernističke arhitekture. Uz prometnice i centre socijalnih i administrativnih službi nicali su kilometri identičnih sivih betonskih blokova. Tek su kasnije prepoznate negativne posljedice takvog ekstremnog funkcionalizma i stroge estetske standardizacije na živote ljudi i strukturu društva.
Ova stolica iz dječje stomatološke klinike Eastman podsjeća nas da je sustav zdravstvene skrbi u predratnoj Europi uvelike ovisio o velikodušnosti privatnih donatora, među kojima je bio i američki poduzetnik George Eastman. Tridesetih godina 20. stoljeća taj je poduzetnik osnovao i financirao nekoliko stomatoloških klinika u Europi, koje su poslije rata postale dio sustava javnog zdravstva.
U prošlosti su automobile posjedovali samo bogati, no sada je to postalo moguće za sve veći broj ljudi i bilo je znak europskog blagostanja. Međutim, u istočnom bloku, gdje proizvodnja nikad nije bila na razini potražnje, automobili su bili luksuz za koji je ponekad trebalo provesti godine na listi čekanja. Za kultne modele, poput talijanskog FIAT-a, licence su se prodavale drugim europskim državama.
KLJUČNE ETAPE EUROPSKIH INTEGRACIJA I
Nakon Drugog svjetskog rata Sovjetski Savez kontrolirao je istočnu Europu i neprestano odmjeravao snage sa Sjedinjenim Američkim Državama. Tako su se rodila dva nova pojma: hladni rat i željezna zavjesa. Uz američku potporu stvorili su se uvjeti za tješnju suradnju u zapadnoj Europi.
U zapadnoj je Europi rastao osjećaj da se nalazi u procijepu između dviju velesila, zbog čega je sve više ljudi nadu polagalo u ujedinjenu Europu. Polako je ideja europskog kontinenta kao „treće sile” omogućila intenzivniju prekograničnu suradnju.
Da bi postojale „Sjedinjene Europske Države”, potrebne su konkretne stvari kao što su putovnica i zajednička valuta. Već je 1940-ih nezavisna udruga koja se prozvala Europskim pokretom u to ime vodila kampanju dijeleći izmišljene osobne iskaznice i novčanice.
Pogledajte kako je na ovom izlivenom komadu željeza iz 1953. napisano EUROP. Izostavljeno je posljednje slovo „E”, kako se piše na francuskom, te „A”, kojim ta riječ završava na njemačkom, nizozemskom i talijanskom jeziku. Dojmljiv je to primjer kompromisa u temeljima nove Europske zajednice za ugljen i čelik.
SJEĆANJE NA HOLOKAUST
Šutnja, nepriznavanje, represija; na te se načine u poslijeratnom razdoblju odnosilo prema Holokaustu koji Židovi zovu šoa (shoah).
Države, koje su očajnički htjele vratiti samopouzdanje, gurnule su u stranu osjećaje krivnje i sudioništva te se uljuljale u vlastita sjećanja na patnje i teškoće. Zbog hladnog rata, koji je postao nova stvarnost, bilo je lakše ignorirati pogreške iz prošlosti.
Danas je pak priznavanje tih dotad neviđenih zločina protiv čovječnosti u središtu rasprava o europskom sjećanju.
Umjetnici Ritula Fränkel i njezin suprug Nicholas Morris izradili su 2001. umjetničko djelo Josefov kaput. Kaput je pripadao Ritulinu ocu, Josefu Fränkelu, koji je preživio holokaust.